Srećna Nova godina!

U svetu bajki glavni junaci uvek dođu do srećnog kraja.

Savršenstvo sa listova papira, još nije preslikano na stranice realnosti.

Sav trud majstora režije, činjenice razgolite.

Ipak ne treba potceniti retoričke veštine i izmaglicu koju stvaraju.

Od tog zavodljivog daha ljudi padaju, te se batrgaju, mešajući ponor i visinu.

Kakvo ohrabrenje za novo pokolenje. Svetla budućnost se smeši, a pomisao na simfoniju praznih creva viri iz mraka.

U novogodišnjem jutru počinje priprema terena za novi izlazak, za oslobađajući glas. Sudeći prema postojećem stanju, faza bolnog krika je iza nas.

Sada trnemo, dok obamrlost osvaja poene.

A majstori se veselo smeju jer veruju u Novu godinu i stare sluge.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Ko će kome, ako neće svoj svome

Snaga mladosti provejava. Miris uspeha otvara novi front. Ovaj trenutak života je sjajan,  u kome bi uživalo i sedam gotovana da su se na vreme uključili u formiranje mreže uspeha.

Diploma okačena na zidu, pamet na papiru, dok iz usta mudrost teče. Tako je i lepa Kata izučila nekoliko zanata na jednom privatnom fakultetu. Ponosna i važna zbog stečenog znanja, nije osramotila mamu i tatu koji su je na pripravničku službu poslali svom prijatelju, poslovnom čoveku, funkcioneru u jednoj važnoj firmi.

Radila je Kata vredno. Redovno je išla kod frizera, garderobu je uredno obnavljala, pravim držanjem i dugim nogama krčila je hodnike. U kriznim situacijama je briljirala, jer je tada izvlačila svoj najjači adut, „golemo poprsje“.

Međutim već je napunila 26 godina i bilo je krajnje vreme da se uda. Brzo je rešila taj problem. Pred matičarem se zaklela na vernost, finom momku, sa kojim je bila u vezi od početka studija. Kako bi ispoštovala vreme za dobijanje prvog deteta, užurbano se bacila i na taj posao, te je postala i majka. Nakon porodiljskog odsustva vratila se na radno mesto u važnoj firmi.

Dobar utisak koji je prethodno ostavila i dalje je odzvanjao u sećanju menadžmenta. Tako da je napredovala do odgovorne funkcije, koja je zahtevala preciznost, pronicljivost i izvanredno poznavanje prilika u firmi. Kata se tu naročito istakla svojom „copy-paste“ veštinom. Međutim obim posla se povećao, te je menadžment procenio da joj treba pomoć. U skladu sa ekspertskom procenom HR službe u Katinu kancelariju došao je od nje nešto mlađi, visok, crn, mačo tip, da svojim mišićima i znanjem iz srednje ugostiteljske škole  pritekne u pomoć.

Imali su mnogo posla, počevši od pauze za doručak, preko pauza za kafu. Dasa zvani Rade pokazao se kao pun pogodak. Jednostavno njegova ugostiteljska sprema bila je od velike koristi za odabir prave pekare iz koje su dostavljali već iseckan burek i hladan jogurt.

Kata je bila oduševljena. Sa još većim zadovoljstvom odlazila je na posao iako su zathevi postali toliki da je morala da ostaje prekovremeno. Rade je bio solidaran, pa je predložio Kati da uvedu viši radni standard. U vreme za ručak, saopštio je da je rezervisao sto u obližnjem restoranu, gde se po ceo dan na ražnju vrte prase i jagnje. Prvo je negodovala, rekavši da samo za doručak jede kaloričnu hranu, a za ručak već jede salate. On joj reče da ne brine i da je porcija pečenja preduslov za dobar razvoj višeg poslovnog standarda.

Nakon tog popodneva njihova saradnja i novi parametri koji su konstantno dizali nivo kvaliteta rada doveli su do toga da oni bar pola radnog vremena provedu iza zaključanih kancelarijskih vrata, kako bi ispunili učinkovitost na radnom mestu.

Kolege su počele da primećuju i da na sav glas pričaju o Katinom i Radetovom angažmanu. Jedino se pomalo žalila Katina komšinica, koja je inače šef higijenskog odeljenja, da njene devojke u pvoj smeni ne mogu da uđu u kancelariju vrednog dvojca, kako bi  ispraznile kante za smeće.

Komšinica zvana Mila, na kraju je shvatila da je tu reč o ozbiljnom poslu, te je prvom prilikom kada je naletela na Katinog muža ispred ulaza u zgradu, iskoristila priliku da mu kaže kako cela važna firma hvali njegovu ženu.

Katin muž u neverici zahvali komšinici i pođe svojim putem. U sebi se pitao, kako je moguće da je toliko vešta na poslu, da svaki dan ruča i još i večera kompletne obroke, kada je tokom studija da bi bila najbolja, jela samo jednom dnevno?

Odgovor na ovo pitanje dobio je posle nekoliko meseci, kada je shvatio da mu se vid muti i da mu se povećala dioptrija. Jedino što je promenio bile su naočare, jer njegova Kata je najbolja žena i majka na svetu.

A Kata majstor svog zanata nastavila je prisnu saradnju sa Radetom,  koji radi na tome da dovede ličnu asistentkinju, kako bi Kata mogla da uzme odmor ili bolovanje na neko vreme.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Sasvim običan dan

Otkrivati novo u svakodnevici, jedan je od načina…

Blejanje kroz traganje, pomaže čoveku da se drži puta.

Ponekad srlja. Radoznalost ga komada i raznosi delove uma.

 

Bez pritiska i misli poput tegova, putuje iz dana u dan.

Mogao bi navući brigu, kao astronaut odelo.

Kuknjava bez predaha, nije li suvišna?

 

Odmor pokraj jezera ili silazak u bunar?

Strah prelama, donosi odluku.

Hrabrost kaže lepota je na dnu.

Ako se spustiš, jedino ćeš tako spoznati visinu.

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Mariachi Ludilo

Prostitutke u Meksiko Sitiju pohađaju radionicu novinarstva, za šta se pobrinula jedna humanitarna organizacija, kako bi prodavačice ljubavi obučili da kroz pisanje prenesu svoje iskustvo ljudima. Izvesnoj transseksualki Tesoro, koja je svoje telo nudila uzduž i popreko jednog od najmnogoljudnijih gradova na svetu, ovo je izvanredna prilika da progovori o gorkom životnom pozivu. Ona hoće razumevanje i nije je stid transrodnosti i načina na koji zarađuje za život. Tesoro se nada da će knjiga koju piše sa koleginicama sa kursa promeniti način na koji ih ljudi doživljavaju, jer i seksualne radnice su samo ljudska bića. Ipak daleko više izložena opasnostima, nepoštovanju, diskriminaciji i batinama.

Beograd čini se ide u korak sa svetom. Prate se trendovi bar kada je fizičko i psihičko nasilje u pitanju i diskriminacija. Biti žena, mlada, uredna i pristojnog izgleda, sve češće je problem. To je očigledno u gradskom prevozu, gde je znatno veći broj onih koji nisu čuli za sapun i vodu koriste samo za piće.

Petnaesti jul ove godine, obeležile su teške saobraćajne nesreće i pronalazak dva ugljenisana tela u blizini Jagodine.  A ja ću taj ponedeljak sigurno pamtiti kroz prizor dlakave, smrdljive, debele spodobe starosti oko 55 godina, koja me nazvala  raznim pogrdnim imenima i fizički krenula na mene, naravno u gradskom autobusu.

Šta ga je navelo da mi pokida džep na pantalonama? Prethodilo je moje upozorenje da pazi gde stavlja ruke. To što ne dozvoljavam šugavcima, smrdljivcima, nepoznatim ljudima da me uopšte dodaknu, lako je razbesnelog dotičnog. Retko kada ćutim i imam poriv da se branim, tako da sam mu verbalno uzvratila, te je on prešao na front gde je sigurno jači, fizički. Na veliku sreću nije mu pošlo za rukom da me izvuče iz busa.

Zahvaljujući kome? Zahvaljujući baki koja je stajala iza mene i koja je prekorila drtinu. Autobus je u tom času krenuo dalje, pošto se scena desila na stanici, dok je gmaz izlazio iz autobusa. Vozač kao da nije bio tu.

Najupečatljivije u celoj priči  je to što nigde u autobusu nije bilo kontrolora. Prethodnih dana u svakom vozilu gradskog prevoza bio je po jedan koji je od prve do poslednje stanice pristiglim putnicima proveravao karte…Znači počeli su to da rade i pre predviđenog datuma, jer je pre mesec dana menadžer Grada Beograda najavio da će od 15. jula u svakom vozilu biti po jedan kontrolor.

Pa gde su? Zar su se istopili na +50C, što je prosečna temperatura kotrljajućih konzervi? Ili su se stopili zanemeli u masi…

Ma sigurno su bili na sastanku da bi utvrdili radne zadatke: kontroliši karte, piši kazne, zovi komunalnu policiju ako putnik koji nema kartu neće da napusti vozilo. Suština posla je u broju prodatih karata.

A ljudi? Ma ko ih šiša.

 

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Kamera kuću “čuva”

Nož za pojasom i odsustvo razuma u glavi. Strah, magnet za nasilje. Ljubomora kao opravdanje. Ishod: tri osobe, među kojima i dečak od jedanaest godina povređeno u Sigurnoj kući u Beogradu. Sve  je to  zabeležio objektiv video nadzora, jedinog svedoka svih dešavanja oko jedne od tri kuće u kojima žene traže utočište, sklanjajući se od pomahnitalih muževa.

Juče je na pijaci, gde ona radi, tražio i pretio joj. Zbog straha, danas nije otišla na posao. Krvnik je to osetio, pa je sam došao do njenog skrovišta, ohrabren hladnom oštricom i niskim porivom. Bez obzira prema svom detetu, ah gluposti, pa takvi tipovi nisu čuli ni za “o” od obzira, ni za “lj” od ljubavi.

Slepci izolovani u mraku sopstvenog uma, okovani nesigurnošću, porocima, besparicom, optočeni kompleksima, jedino svetlo pale i izlaz pronalaze, onda kada svoje najbliže gaze.

Sa druge strane njihove žene su spremne da to trpe, verujući da će se on promeniti. Pusta li je takva vera! Tužna li je ta kuća koju vodi poludela glava.

A šta je sa Sigurnom kućom u koju na kraju odlaze žene i deca iscrpljeni od batina, psihičkog zlostavljanja i suza? O da, zaboravih, tu je video nadzor! Pa to nije kuća “Velikog brata”, taj reality show je odavno završen, a teški fizički napadi opasni po život su naša realnost. Uostalom sigurna sam da je čak i kuća sa VIP ličnostima na Košutnjaku bila bolje obezbeđena, od “Sigurne” kuće.  

Ko će da spreči narednog ljubomornog muža da preskoči ogradu i dođe do svoje žene da joj razjasni neke stvari? I dokle će Vesna Stanojević koordinatorka Sigurnih kuća da ponavlja da je ovim mestima potrebno policijsko obezbeđenje?

Posted in Uncategorized | Leave a comment

USUDI SE I VIDEĆEŠ

Čini se da kiša juče (6.6.2013.) nije padala za razliku od prethodnih dana. Ali grmljavina nije zaobišla Beograd. Tačnije onaj deo oko Sava centra. Od 19 do 20 h čulo se snažno brujanje i brundanje najrazličitijih tipova motocikala, baš da se čoveku zatrese tlo pod nogama.

Među ljudima zaštićenim kožnim prslucima, sa posebnim simbolima pripadnosti klubu, zateklo se i dosta onih za koje čovek nikada ne bi pomislio da su seli na motor, a kamoli prevalili dug put do Moskve jezdeći na dvotočkašu. Najupečatljivija među svima, bila je ona, autorka filma „Drugo ime za slobodu“, ne samo po haljini do poda, koja joj perfektno stoji, već i po uzbuđenju pred premijeru svog prvog dugometražnog dokumentarca.

Ali uzbuđenje je bilo obostrano. Dugo se čekalo na ovaj film, što je opravdala slika punih sedišta na premijeri, ali i prisustvo priznatih reditelja domaće kinematografije, da ih sad ne imenujem, jer na projekciji filma, koji je daleko više od priče o motociklistima i njihovom klubu, oni su publika.

Čovek-rob ili rob-čovek, dobija sliku, skladno složene isečke života, oslobođenog betonskih kocki u kojima provodi većinu dana. Ako ne fizički onda mentalno. Volja je odavno iščezla, pa je zato i sloboda luksuz. Ali luksuz koji se ne kupuje parama, jer sloboda ne prepoznaje papir i valute. Ona se uzima na hrabrost, ideju, rizik, životni obrt u jednom danu.

Zamislite jednu naizgeld prosečnu damu, ženu u ranim srednjim godinama, podržanu ljubavlju porodice, koja kreće na put sa nepoznatim ljudima na moćnim mašinama? Prevaliti hiljade kilometara, boraviti pod vedrim i tmurnim nebom, ustati i posle svakog pada nastaviti put… Kad se pođe, nema nazad,  sve za priču o suštini života, ovenčanu jedinstvenim spojem dva harizmatična lika, jednog čije se spoznaje života rečene na duhovit način dugo pamte i drugog pred čijim urođenim stavom lidera vilica pada.

Nakon dve godine i brojnih prepreka, stresa kompenzovanog iskrenim prijateljstvom, putovanje je zablistalo na filmskom platnu. Emotivni naboj se stvorio i iznderio osmehe, suze i gromoglasan aplauz.  Trud nije uzalud i kako kaže glavni junak: „Ko rizikuje živi, sve ostalo je televizija.“

Posted in Uncategorized | Leave a comment

KO POSAO TRAŽI MOŽE I DA PRATI…..KOGA?

Ona ima 25 godina i već je poslovna mlada žena. Duga kosa, sređeni nokti, silikonom ispunjene usne i pametni telefon, da misli za nju i da njen poslodavac može da je prati. U opisu radnog mesta joj je da bude lepa i da na njegov poziv dođe s mesta. Skupe haljine, visoke štikle, splavovi i štras. Ona nema problem da se smeje za nakit, da se ljubi za ruž, skida za telefon i preznojava za auto ili stan i to ne mora da radi svaki dan. Jer i onako radi uveče, na splavovima, po klubovima, ruku pod ruku i nogu uz nogu sa svojim poslodavcem. Brze pare i brza kola uz malo znoja, divota od života. Zašto da ne? Od škole retko ko u Srbiji jede leba.

Njena dve godine mlađa drugarica privodi kraju master rad. Jedinica u oca i majke. Dobrica, pametnica, roditelji su joj obezbedili android da se ne izgubi, ne zaluta. Međutim nije izvesno šta će se dogoditi kada odbrani master rad. Hoće li biti još jedna u redu na birou ili će uzeti stvar u svoje ruke?

Preduzimljiva starija drugarica već se pobrinula da mlađana ne razmišlja mnogo, te je upoznala sa poslovnim partnerom svog poslodavca. Zajedno odlaze u salon lepote u Novom Beogradu da se doteraju za predstojeće veče…

Na drugom kraju grada, nadomak železničke stanice, već je veče. Drugar koji se tek vratio iz Gabona odlazi do trafike. Na uglu ulice Gavrila Principa, gde se nalazi kiosk, čeka da prodavac usluži devojku u mini suknji, izdignutu na visokim potpeticama. Slika zgodne cice preobrazila se u košmar. Njen profil je otkrio sveže obrijanu bradu, a pokret glavom u levo i osmeh upućen mom drugaru jasno je definisao prizor transvestita. Drugar koji je mnogo putovao i svašta video, nije mogao da izbegne šok i energiji koju emituje trandža. Sav zbunjen zaboravio je i da kupi sve što je trebalo. Žureći da pobegne od stvorenja na koje je naleteo uspeo je da ugane nogu. Šok mu je pomogao da zaboravi na bol dok nije uleteo u stan, te se njegova žena pobrinula za hladne obloge i sve ostalo…

Moja koleginica koja živi u tom kraju čuvenom po najstarijem zanatu, reče mi da je takođe viđala dotičnog što oblači žensku garderogu, kako patrolira ulicom.

Od elitne do ulične, od markirane do iscepane, od kratkog zanosa, preko poniženja, do tamnih kesa ispod očiju, od naivnosti do izopačenosti i poremećaja. Cene su različite i zavise od usluga. Ali koliko je novca potrebno da bi se priuštili sapun i voda koji peru ama baš sve?

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Kao Alisa u zemlji čuda

Veče počinje i završava tuširanjem. Ne radi to da bi dočarala scenu spiranja greha ili traume sa kože, već da ukloni smrad duvana iz kafane. Ne izlazi baš često, jednom do dva puta mesečno i slabo zalazi u kafane, ali veoma dobro zna kako izgleda kafanski život, a još više je sigurna da prava kafana radi od jutra do do novog sutra. Ipak nije znala da postoji jedna fensi kafana, koja je baš popularna među mladima i koja radi od 22h uz obaveznu rezervaciju.

Na vratima dasa prosečnog stasa. Širi ozbiljnost i bitnost oko sebe. Čvrsto drži spisak rezervacija i još čvršće ga se pridržava, jer problem može da nastane ukoliko se pojavi više od onog broja ljudi koji je najavljen.

Unutra muzikica šiba sa zvučnika. Konobar pokazuje poziciju rezrvacije, onoga što bi trebalo da bude sto, a ne daska nakačena na zid. Baš kafanski nema šta, dok barske stolice naglašavaju boemski ambijent. Meni na stolu ne postoji. Kuhinje kao da nikada nije ni bilo tu. Ne daj bože da je čovek gladan, samo bi mogao kikiriki da zamezi ili neki siroti oval.

Cice sa svih strana, zuje kao ose. Napućenih usnica i vrcavog pogleda šaraju po masi. Lepo su se sredile za petak veče. Toliko su vešte u ostavljanju vizuelnog utiska da čovek ne može ni godine da im odredi. Najupečatljivija je bila jedna zanosna Venera u beloj čipkanoj mini haljini i UGG čizmama.

Cupkanje u mestu, njihanje kukovima, klimanje glavica, podignute ruke… I  i ta grimasa na licu da ne znaš da li se smeju ili plaču, okupana znojem što se cedi sa čela…Svi nestrpljivo čekaju da muzikanti zasviraju i da počne kolektivno ludilo.

Dim. Ni ventilacije ni prozora na vidiku, a razbacani i nabildovani orangutani stižu li stižu. Ovo je tek prvi krug pakla, a kako li izgleda deveti? Kvazi mesto postaje tesno. Ljudi stižu sa svih strana, a tako je prazno…

Odlučuje da šmugne.

Na putu do kuće bulevar šljašti od neona, šljokica i nitni. Izlozi isti jaje jajetu, dok Made in China krpe ispuštaju poslednji krik mode.

Berlinom, Njujorkom i Londonom šetaju upečatljivi ili nevidljivi, a mnogo ređe lutke, što je slučaj u Beogradu. Kod Vukovog spomenika počinje promenada svakog petka uveče. Kad čovek gleda te vrtoglave potpetice i platforme u stanju mirovanja, ne može ni da nasluti koliko je komičan naredni korak…bolje reći geganje.

I tako sitnim korakom gejše promiču, dugogose lepotice telesne, težine od Tvigi do Miss Piggy.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

DLAKAVI JEZICI

Svetski dan slobode medija, koji se 20. put obeležava, podsetio je još jednom na stanje u novinarstvu. U Srbiji se teško može hleba najesti onaj koji se lati pera (u savremenoj varijanti kompjutera, kamere, mikrofona…). I to što se zaradi teško se žvaće i guta jer su svima jezici dlakama obrasli. Nečiji su isfrizirani šakom struje koja ih vodi, a neki su razbarušeni zbog straha da kažu I prikažu realnost  mimo zadatog takta.  Ne mogu i pare i jare.

Zato svi objektivnost čuvaju u sopstvenom dvorištu, a zadatu subjektivnu sliku kače kao reklamu za neki “ekskluzivan proizvod”. Tako da je danas medijski milje ukrašen “skandaloznim”, “šokantnim” I naravno “ekskluzivnim” informacijama. A novinari trče, jure, požuteli od kriterijuma prema kojima izveštavaju, brzine kojom rade i različitih pritisaka.

Doba bratstva i jedinstva odavno je mrtvo i dobro je poznato da ni tada nije moglo da se piše ono o čemu se šuška, već ono što iz centrale izlazi. Ali to je bilo drugo vreme, drugačije društveno uređenje. Tada su stomaci bili puni, te su ljudi mogli slobodno na jedno oko da zažmure.

A danas kada creva zavijaju od gladi I kada se sakuplja sića za praznične trpeze, oči su širom otvorene, a jezici, opet ponavljam, dlakama obrasli.

Kako bi onaj koji nema dlake na jeziku bio lišen senke otkaza? Ovo pitanje se više i ne postavlja. Dilema ne postoji, već se igra u ritmu popularne muzike. Udri brigu, pa će i za veselje da bude, a oni koji su okupljeni oko zajedničkih interesa, idu i na egzotična letovanja, zimovanja, šopinge po molovima evropskih ili svetskih prestonica.

Oni koji jure po terenu, kupe poene usput, uspostavljajući veze na licu mesta, komunicirajući s kolegama  zarad ubijanja vremena dok čekaju na izjavu i, da ne zaboravim, interes je opet tu.

Postoji šačica onih koji su u potpunoj izolaciji, koji gledaju kroz redakcijski prozor i prenose vesti sa agencija, imaju redovnu platu i ćute ko’ zaliveni.

Dakle, autocenzura+interes= opstanak… Pa od nečeg mora da se živi…

Zato živeo Internet…da se preskoči ludilo…da se kaže , reči nađu svoj put…da se oslobodi…

Posted in Uncategorized | Leave a comment

What a wonderful world MALO Yesterday

Subotnje veče odavno je počelo. Prolećna noć namamila je mog prvog komšiju i njegove bučne drugarice na terasu. Ja sam u krevetu, sažvakana od umora i osetljiva na svaki šum, a kamoli na gromoglasan smeh. Tanak zid samo pothranjuje audio doživljaj zezanja i pretvara ga u video. Na svu sreću ne ustajem rano, a i nadam se da će uskoro da odu na karaoke žurku u jedan od beogradskih klubova.

Zašto baš tamo? Zato što sam dobila pravu informaciju iz prve ruke, od mog simpatičnog komšije, za kog sam uverena da bi možda više uživao da ga oslovljavam sa “komšinice”. U to sam se i uverila onog dana kada su se zglavila vrata stana u kom živim. Čovek je bio u helankama sa leopard printom (sivo, belo, crna kombinacija) potkošulji i sivom duksu. Čekajući majstora da dođe, započela sam razgovor s njim. Jedno od prvih pitanja, a za mene i najvažnije jeste, zašto svakodnevno peva i to u večernjim satima? I tako sam saznala da peva karaoke.

Tek pošto sam se tu doselila bila sam iznenađenja njegovim “pevačkim nastupima” i MTV hitovima punim vibrata. U početku bih naćulila uši da mogu da skapiram ko je na repertoaru i onda sam obično po refrenu prepoznavala Adel i Alicia-u Keys. Verujem da ni one ne bi mogle sebe da prepoznaju u ovom izvođenju.

I tako je mesecima moj komšija pripremao svoj repertoar za karaoke, tik iznad mog uzglavlja. Kada sam mu jedno veče pokucala na vrata i zamolila ga da ne peva posle 22h, jer veoma rano ustajem i radim. Ispostavilo se da on nije ni svestan koliko je grlat. Obećao je da će vežbati u drugoj sobi.

Da da, sve do preksinoć kada me ponovo iznenadio sa novim pesmama. Iznad glave mi se orilo “What a wonderful world” i “Yesterday”. Louis Armstrong ga srećom ne može čuti, a naša nesreća je utoliko veća što je veliki muzičar davno “otputovao”. A šta bi tek rekao Paul McCartney: “Dečko ti si sjajan pevač. Da sam mlad i da formiram bend ti bi sigurno bio pevač, ali znaš kako, dođi juče, malo sutra.”

Izreka glasi da ko peva zlo ne misli, ali kako to da smisli i da svari neko ko stalno radi? Doduše i ja ponekad zapevam, ali u kupatilu i naravno da tu nema ništa loše. Ali dajmo mu ga malo po poštovanju zakonskog propisa o kućnom redu u stambenim zgradama, u okviru kojeg član 22  glasi:

“U vreme od 13.00 do 17.00 časova i od 22.00 do 6.00 časova stanari se moraju ponašati na način koji obezbeđuje potpuni mir i tišinu u zgradi (vreme odmora).”

Zažmuriću i prečuću sve od 1 do 5, samo da imam laku noć.

Na sreću večeras će tako i biti…

Posted in Uncategorized | Leave a comment